Obiteljska terapija anoreksije nervoze
Poremećene odnose nalazimo u obiteljima anorektičnih osoba, jer već sam poremećaj ukazuje na probleme u odnosima, najčešće na nekoliko razina i s ranim početkom. Kada se radi o osobi oboljeloj od anoreksije nervoze, uz poremećenu dinamiku odnosa unutar obitelji postoji i u najvećem dijelu poremećen odnos oboljele osobe i pojedinih članova obitelji, najčešće majke, te se i problematika mora sagledavati kroz nekoliko razina: funkcioniranje čitave obitelji, funkcioniranje oboljele osobe s pojedinim članom obitelji i značenje bolesti za svakog člana obitelji. Kako se kod anoreksije nervoze radi o brojnim problemima vezanim uz rane odnose, spolni identitet, sigurnost, to se u obiteljskoj terapiji treba raditi kako na identifikaciji općih obiteljskih problema kroz odnose tako i na odnosu anorektična osoba i važna osoba unutar obitelji, najčešće majka. Vrlo često poremećen odnos na relaciji bolesnik i ostali članovi obitelji dovodi do diferenciranja unutar obitelji, stvaranja subgrupa po principu “svrstavanja” na nečiju stranu. Važno je na početku terapije raditi na osvještavanju vrijednosti, pravila, problema i stavova donesenih iz primarnih obitelji, koji su nesvjesno ugrađeni u model funkcioniranja i odnose u novoj obitelji. Vrlo se često problem odnosa majka-kći prenosi transgeneracijski te ga je potrebno osvijestiti i osvijetliti kroz obiteljsku dinamiku kako bi se moglo početi raditi na odnosu majka-anorektični član obitelji i odnosu anorektični član obitelji-ostali članovi obitelji. U tom dijelu može pomoći genogram, koji predstavlja uspješnu integraciju tehnika koje omogućuju jasni uvid u strukturu i dinamiku povijesti obiteljskog sistema u više generacija. Ostali članovi obitelji uzimaju aktivnu ulogu, posebice u dijelu koji se odnosi na mijenjanje slike o sebi kod bolesnog člana i podršci u prihvaćanju vlastitog identiteta i odgovornosti.
Zaključak
Kako anoreksija nervoza ukazuje na probleme u odnosima, to je i obiteljska terapija fokusirana na identifikaciju općih obiteljskih odnosa, transgeneracijski prijenos, posebice u odnosu majka-kći, te prepoznavanje uloge svakog člana obitelji. Terapeut kontinuirano potiče osvještavanje problema, ranih odnosa, pomaže u rekonstruiranju granica, separaciji i uspostavljanju novih odnosa među članovima obitelji, posebice u odnosu na bolesnog člana, sada na odrasloj razini. Terapeut je facilitator novonastale dinamike i kroz kontinuirano poticanje osvješćivanja problema, ali sada sagledanih kroz odnose prema članovima obitelji i sebi, dovodi do promjene u obiteljskim odnosima, pomaže u restrukturiranju granica i vrijednosti te kroz proces sazrijevanja pomaže anorektičnom članu i obitelji da uspostave nove međusobne odnose, ali sada na odrasloj razini.
|
prof. dr. sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja
Poliklinika za neurologiju i psihijatriju, Zagreb
Literatura
1. Lewis M. Child and adolescent psychiatry - a comprehensive textbook.
Williams & Wilkins, 1991.
2. Hansen JC, Cramer SH. Perspectives on work and the family.
An Aspen Publication, 1984.
3. Minuchin S. Families & Family Therapy. Boston Harvard University Press, 1974.
4. Hembree-Kigin TL, Bodiford Mc Neil C. Parent-child Interaction Therapy.
New York and London: Plenum Press, 1995.
5. Kramer C. Becoming a family therapist. New York: Human Service press, 1980.
6. Roe A. Psychology of occupation. New York: Wiley & Sons, 1956.
7. Dryden W. Integrative and eclectic therapy. Open University Press, 1992.
8. Norcross JC, Goldfried MR. Basic Books. Harper Collins Publishers, 1992.
9. Milojković M, Srna J, Mićović R. Porodična terapija. Beograd, 1997.
|
|
|