Majke s djecom koja imaju problem hranjenja opisuju svoju djecu kao iritabilnu, napetu, senzibilnu. Majke takve djece provedu mnogo više vremena u njihovom hranjenju. Djeca koja su identificirana da imaju poremećaj hranjenja bila su manja kod poroda. U toj studiji majke s djecom koja su imala poremećaj hranjenja imale su za vrijeme trudnoće više anksioznosti, te više problema kod dojenja, odnosno više ostalih zdravstvenih problema.
U cilju klasifikacije poremećaja hranjenja postoje mnoge podjele i teorije, koje se mogu u grubo podijeliti u tri skupine:
1. deskriptivni, koji opisuju stanje prekomjernog ili premalog uzimanja hrane (Tablica 1),
2. uzročni (etiološki), najčešće u dihotomnoj podjeli, organskog i neorganskog uzroka (Tablica 2),
3. multidimenzionalni, koji integriraju deskriptivni i uzročni pristup, posebno u smislu terapeutskog postupka.
Najčešće klasifikacije podrazumijevaju dihotomiju organskog i neorganskog uzroka, što je inače uobičajeni pristup, kako u dijagnostici, tako još više u tretmanu. Organski poremećaj hranjenja uključuje probleme sa strukturalnim abnormalnostima, koji utječu na proces unosa hrane (anatomski defekti nepca, jezika, ezofagusa), neuromuskularne probleme (cerebralna paraliza) ili druge poznate smetnje (kardiovaskularni problemi i metaboličke disfunkcije).
Razvojni problemi poremećenog hranjenja
U svom ranom razvoju dijete prolazi kroz nekoliko razvojnih faza:
• homeostaze (0-2. mj.)
• povezivanja (2-6. mj.)
• separacije i individualizacije (6. mj. do 3. g.).
U svakoj toj razvojnoj fazi može doći do poremećaja. Poremećaj hranjenja u razdoblju homeostaze izražava se za vrijeme novorođenačkog razdoblja. Poremećaj u fazi povezivanja od 2. do 6. mjeseca opisuje se u literaturi kao majčinski deprivacijski sindrom. U sljedećoj razvojnoj fazi separacije i individualizacije javlja se najviše problema kod hranjenja, među ostalim u tom razdoblju javlja se i infantilna anoreksija. To razdoblje od 6. mj. do 3. godine karakterizirano je prelaskom hranjenja sa žličicom na samostalno hranjenje, prema tome ta je faza, što se tiče hranjenja, puna konflikata između djeteta i roditelja.6,7
Mnogi autori poremećaj hranjenja u dojenčadi i ranom djetinjstvu nazivaju terminima odbacivanje hrane (food refusal), averzija na hranu (food aversion), fobija na hranu (food phobia), izbirljivac (picky eater) i konačno dojenačka anoreksija (infantile anorexia).
|