Homeopatija - revolucija u medicini ili šarlatanstvo (1)

Da se ovaj tekst pisao prije dvadeset godina sa sigurnošću bismo mogli reći da bi većina naših čitatelja, pogleda punog nevjerice, izustilo «..homeo- što???». No, u vremenu ponovnog poleta alternativnih metoda liječenja i pristupa ljudskom zdravlju, ne možemo ne osvrnuti se na možda najzastupljeniji pristup koji nema svoje korijene u znanosti.

Kako se uz homeopatiju često vežu epiteti tipa „medicinska znanost“ ili „umjetnost iscjeljivanja“ te se - obasjani neonskim natpisima u ljekarnama - homeopatski pripravci prepisuju od strane farmaceuta kao validna zamjena za klasične lijekove, na kome ostaje obaveza da javnost upozna sa činjenicama oko principa djelovanja, učinkovitosti i opasnosti korištenja homeopatskih pripravaka?

Kako nam objektivnost i sigurnost trebaju biti primarni motiv kod donošenja odluka koje su relevantne za naše zdravlje, ne možemo a da se pobliže ne pozabavimo i ovom temom.

Za razliku od propagande koja se većinom provodi od strane samih homeopatskih terapeuta ili uvoznika homeopatskih pripravaka, pokušat ćemo u ovom kratkom pregledu dati objektivan osvrt na fenomen homeopatije, razloge njegove popularnosti te na kraju odvagati argumente za priklanjanje takvoj vrsti terapije.

Za početak, što je to homeopatija?

Homeopatija, također poznata i kao homeopatska medicina, vrsta je zdravstvene skrbi ustoličena na principima koje je prije 200 godina postavio Samuel Hanneman u svome dijelu „Organon del Heilkunst!“. Ukratko bismo homeopatiju mogli svesti na jedno od njezinih osnovnih principa, a to je da se slično liječi sličnim, dakle da se bilo koji poremećaj može izliječiti malim količinama supstance koja producira iste ili slične simptome. Na primjer, u homeopatskoj se praksi vjeruje da luk, koji uzrokuje suzenje očiju i curenje nosa može u malim količinama služiti za otklanjanje simptoma peludne groznice, koji su identični učinku luka u većim količinama.

Vratimo se na trenutak na Hannemana (1755-1843), liječnika koji se nezadovoljan medicinskim tretmanima toga doba (koji su se uglavnom sastojali od puštanja krvi, primjene purgativa i prekomjerne upotrebe nepročišćenih lijekova), vraća na osnovne principe postavljene od Hipokrata i stvara novu paradigmu u liječenju. Hanneman odbacuje tadašnju medicinu, a njezinu neučinkovitost pripisuje tome da je uzrok većine bolesti duhovan, prouzročen odsutnošću harmonije sa „vitalnom snagom“ prirode i time nespoznatljiv našim osjetilima. Pod utjecajem Hipokratovih spisa i osobnog iskustva gdje je prekomjerno uzimanje lijeka protiv malarije uzrokovalo simptome slične malariji, Hanneman postavlja dva temeljna aksioma homeopatije, koja stoje i danas:

1. Zakon sličnosti „Simila Similibus Contendur“

Callian u svom radu „ Kako djeluje homeopatija“ objašnjava ovaj princip kroz primjer bolesti koja se očituje vrućicom i proljevom (npr. salmoneloza). Dok će «Alopatska» medicina (inače homeopatski naziv za konvencionalnu medicinu koji je namijenjen potenciranju činjenice da „liječi suprotnošću“), suzbijati simptome antipireticima (lijekovima protiv povišene tempterature) i lijekovima koji bi izazvali konstipaciju, ili pak antibioticima koji bi ubili bakterije zaslužne za infekciju, namjera je homeopata da primjenom pripravka nastalog na nečemu što izaziva sličan simptom, djeluju kao poticaj koji pokreće obrambene mehanizme u organizmu. Time bi se mobilizirale njegove samoiscjeljujuće snage, koje liječe poremećaje očitovane kroz različite simptome prisutne na tri temeljne razine: mentalnoj, emotivnoj i fizičkoj.

Odabir aktivnih supstanci se obavlja kroz proces nazvan dokazivanje. Ono se obavlja davanjem supstance zdravim dobrovoljcima te pažljivim bilježenjem svih izazvanih simptoma. Jednom kada je slika simptoma upotpunjena kroz brojna dokazivanja tada se može procijeniti kao korisna protiv bolesti sa sličnom grupom simptoma. Homeopatski pripravci ili kako ih homeopati još nazivaju, remediji, uglavnom su mineralnog, biljnog i životinjskog podrijetla, a mogu biti i dosta bizarni poput otrova kobre ili tarantule, guščje jetre ili pak pasjeg mlijeka nazvanog „Lac Canium“.

To nas dovodi i do drugog zakona.

2. Zakon o minimalnoj dozi
Smarta se da je najdjelotvornija doza za određeni poremećaj ona čiji je minimalni iznos potreban da izazove reakciju organizma. Iako se čini da bi ovakav tip liječenja mogao ukazivati na inokulacijske tretmane u medicini, a neke bi moglo zabrinuti koja je to minimalna reakcija koju izaziva otrov kobre, procedura pod nazivom «Potenciranje» daje odgovor na ta pitanja.
Naime, dobivanje konačnog homeopatskog pripravka odvija se kroz niz uzastopnih razrjeđivanja originalne otopine te njezino sukusiranje (ritualno lupanje o podlogu tj. mućkanje). Razrijeđenja su prilično radikalna i s obzirom na razrijeđenost razlikuju se niske i visoke potencije.

Homeopati priznaju da homeopatski pripravci uglavnom ne sadrže molekule originalne tvari te im to služi i kao argument da oni nisu toksični, da nemaju štetnih nuspojava i da ne izazivaju ovisnost odnosno toleranciju. Njihovo se djelovanje stoga ne temelji na prisutnosti materije, već na “energetskom otisku” kojeg određena tvar ostavlja iza sebe u otopini koja je prošla kroz proces razrjeđivanja i sukusiranja. Dakle, ono što je Haneman pripisivao „vitalnoj energiji“, sada se objašnjava pseudo znanstvenim konceptima poput „memorije vode“, „zakona vibracija“ te pokušajem inkorporiranja znanstvenih koncepata Horomeze i principa Kvantne fizike. Iako će se homeopati braniti da je za neprihvaćanje tih koncepata kriva rigidna znanstvena zajednica koja nema razumijevanja za suptilniju duhovnu dimenziju, ili je zatvorena prema novim revolucionarnim spoznajama, takve argumente se prilično lako može odbaciti kao nevaljane, što ćemo razjasniti dalje u tekstu.

Rezultat tako zamišljenog pristupa svakom pojedincu i bolesti je taj da će osobe s istom medicinskom dijagnozom dobiti različite homeopatske pripravke, ovisno o njihovim specifičnostima, individualnostima i nijansama - ne samo simptoma bolesti, već i ličnosti i načina na koji osoba reagira na stanje u kojem se nalazi. Tu se po homeopatima vide jasne razlike u pristupu u odnosu na „alopatsku“ medicinu. Nadalje navodi se da osim što homeopat mora dobro poznavati osnove fiziologije, anatomije i patologije, on mora ovladati i znanjem o životnoj energiji kao pokretaču svega u nama i oko nas, pa tako i uzroku zdravlja i bolesti.

Sumirajući taj pristup, mogli bismo reći da homeopati vjeruju kako tijelo može samo sebe liječiti, a snaga koja štiti tijelo od različitih štetnih utjecaja te održava homeostazu zove se vitalna energija . Kada ona oslabi javlja se bolest. Homeopatski lijekovi, na do sada nedokazani način jačaju imunološki sustav i pomažu vratiti u ravnotežu psihofizičko stanje organizma.

Usprkos mnogim konceptima koji odolijevaju znanstvenoj provjeri i zakonima kemije i fizike, ono što homeopati vole naglašavati jest da Homeopatska medicina nije "empirijska" ili ezoterička vrsta medicine, već se temelji na eksperimentalnim podacima. Često se može čuti kako mnoga istraživanja potvrđuju njezinu djelotvornost, kako se djelovanje ne može pripisati učinku placeba jer je učinkovita i na maloj djeci, kroničnim bolesnicima pa čak i životinjama.

Veliki argument je i da je homeopatija bila djelotvorna u liječenju kolere u 19. stoljeću, a također se uspješno koristila u liječenju opeklina za vrijeme Drugog svjetskog rata. Glavni proboj dogodio se 1986. godine kad je kontroliranim pokusima dokazano da homeopatija pomaže sprečavanju peludne groznice.
Nadalje, mnoge slavne osobe su pobornici homeopatije, između ostalog i pripadnici Engleske kraljevske obitelji. Takva promocija također doprinosi validaciji homeopatije.

Homeopati često naglašavaju kako je u mnogim zapadnim razvijenim zemljama homeopatija zakonski priznata ušla i u sustav primarne zdravstvene skrbi i općenito je prihvaćena kao sigurna alternativa konvencionalnom liječenju te kako ju prakticiraju je kvalificirani liječnici homeopati.

Još jedan razlog njihove popularnosti jest postojanje pripravaka za liječenje širokog spektra bolesti poput bolesti dišnih putova, alergija, PMS-a, menopauznih tegoba, gljivičnih infekcija (kandidijaza), poremećaja tjelesne mase, glavobolja, migrena, artritisa, probavnih smetnji i nadutosti, opstipacija, akni, ekcema, umora, tjeskobe, nesanice, koncentracije, kondicije, odvikavanja od pušenja pa čak i gripe , prilikom čega su, zbog njihove velike razrijeđenosti, potpuno sigurni i ne izazivaju nikakve štetne popratne pojave. Prednost im je i to da se mogu probati bez opasnosti od komplikacija; ako izaberete krivi lijek, on jednostavno neće djelovati. .

I finalno, potenciranje holističkog pristupa i prirodnih sastojaka daje završni argument koji mnoge privuče na korištenje homeopatskih tretmana.

No jesu li sve te tvrdnje istinite, koliko su mehanizmi djelovanja plauzibilni, kao i prave razloge popularnosti Homeopatije i njenu trenutnu poziciju u sustavu zdravstvene skrbi moramo potražiti dalje od Homeopatskog propagandnog stroja, i pogledati što nam činjenice govore. Odgovore na ta pitanja moći čete pročitati u nastavku.

Ana-Marija Liberati-Čizmek, dr.med.
Igor Mikloušić, dipl. psiholog

Vitamini.hr