Dijabulimija – nova pošast među poremećajima prehrane

Dijabulimija (naziv nastao spajanjem dvaju pojmova: dijabetes i bulimija) odnosi se na poremećaj prehrane kod pojedinaca oboljelih od šećerne bolesti ovisnih o inzulinu – točnije dijabetesa tipa 1. Osnovna značajka spomenutog poremećaja je sustezanje od primjene inzulina u svrhu kontrole tjelesne mase, odnosno njezinog gubitka.

Inzulin je peptidni hormon kojeg proizvode tzv. beta stanice gušterače. Njegova osnovna funkcija je „prebacivanje“ glukoze iz krvi u tjelesne stanice, u kojima se tako prenesena glukoza skladišti u obliku glikogena. Glikogen tako postaje „rezervno gorivo“ u slučaju potrebe organizma za „brzom“ energijom.

U oboljelih od dijabetesa tipa 1 vlastiti imunološki sustav napada stanice koje proizvode inzulin, a posljedica je potpun ili gotovo potpun nedostatak tog hormona. Tako se tjelesne stanice „izgladnjuju“ jer ne dobivaju potrebnu glukozu, a krv biva preplavljena njezinim visokim koncentracijama. Spomenuto „gladovanje“ stanica i tkiva pokreće novi niz kompenzacijskih mehanizama kako bi se organizam prehranio, odnosno održao na određenom stupnju ravnoteže. Tu nastupa iskorištavanje ostalih energetskih izvora (zaliha) – masti i bjelančevina. Razgradnjom masti nastaju ketonska tijela koja – ukoliko su konstantno prisutna u višoj koncentraciji – dovode organizam u stanje nazvano ketoacidoza. Organizam se zapravo „zakiseljava“, izbacuje iz pH ravnoteže, što u određenom broju slučajeva vodi u komu, pa i smrt.

Istovremeno s proizvodnjom ketonskih tijela, blokirana je mogućnost iskorištenja glukoze te se ona pomoću bubrega koncentrira u mokraći i njome pojačano izlučuje. Upravo to pojačano izlučivanje neiskorištene glukoze mokraćom, odnosno – jednostavnije rečeno – „izbacivanje šećera iz organizma“ - nazivno povezuje ovaj poremećaj s dobro poznatim poremećajem hranjenja – bulimijom.

Bulimiju karakterizira prejedanje, odnosno prevelik energerski (kalorijski) unos za kojim slijedi prisilno izbacivanje pojedene hrane povraćanjem ili pretjeranom upotrebom laksativa.

S obzirom da se tip 1 javlja već u ranoj životnoj dobi, kontrola dijabetesa i nošenje s istim doslovno postaje dio životnog stila. I to životnog stila koji je nerijetko socijalno neshvaćen, a pogotovo ukoliko pogađa ženski dio populacije, u najosjetljivijim, tinejdžerskim godinama. Život s dijabetesom često je praćen mnogim zahtjevima, neugodama, odricanjem i komplikacijama. Općepoznata je činjenica da u tinejdžerskom i ranom adolescentskom razdoblju nastupaju mnoge hormonalne promjene koje utječu na rast i (spolni) razvoj mladih. To je razdoblje u kojem se formira slika o vlastitom tijelu i razdoblje najveće socijalne osjetljivosti, odnosno podložnosti tuđem – nerijetko lošem utjecaju. To je razdoblje kada mladi ljudi, a pogotovo djevojke, izgrađuju svoje tijelo prema zadanim „idealima“, pritom nerijetko šteteći vlastitom organizmu, a sve kako bi izgledali vitko, mršavo i - po njihovom mišljenju – privlačno. Stoga ne čudi kako je upravo to razdoblje kada se najčešće javljaju dva najpoznatija poremećaja prehrane – anoreksija i bulimija, a u populaciji dijabetičara i „novootkriveni“ poremećaj – dijabulimija.

Prije nego bolest bude otkrivena, odnosno postavljena dijagnoza dijabetesa tip 1, mnogi pojedinci prolaze kroz razdoblje u kojem mršave, neovisno o količini unesene hrane. Već spomenuti mehanizam „izbacivanja“ glukoze mokraćom (iz prezasićene krvi) te razgradnja tjelesnih masti i bjelančevina (iz mišića) omogućava oboljelima da ostanu vitki, pa čak i da izgube određeni broj kilograma. Od trenutka postavljanja dijagnoze, odnosno uvođenja inzulina u terapiju, bolest biva stavljena pod kontrolu, a time se i zaustavlja gubitak na tjelesnoj masi.

Inzulinski pripravci najčešće se primjenjuju nekoliko puta dnevno, u različitim dozama, pomoću posebnih štrcaljki i iglica za potkožnu primjenu. Redovitom primjenom inzulina postiže se konstantno zadovoljavajuća razina glukoze u krvi te se poremećeni procesi skladištenja glukoze i razgradnje ostalih energenata ponovno vraćaju u normalu. Time se zaustavlja razgradnja masnih zaliha i bjelančevina te nerijetko dolazi do dobitka na tjelesnoj masi.

Upravo taj početak normalizacije tjelesne mase presudni je trenutak kod čak 30% djevojaka i žena mlađih od 30 godina, u kojem one odlučuju „preuzeti kontrolu“ nad vlastitom kilažom. Taj trenutak prvi je korak u dijabulimiji jer započinje sustavno uništenje organizma nekontroliranom šećernom bolešću. Kako bi zaustavile daljnje nagomilavanje „suvišnih“ kilograma, one postupno obustavljaju doze inzulina, vraćajući time bolest u fazu prije otkrivanja. Za razliku od ostalih poremećaja prehrane, ovaj je prilično „bezbolan“ – bez gladovanja, povraćanja i bilo kakvih agresivnih postupaka. Dovoljno je samo izostaviti pokoju dozu inzulina – i kilogrami „odlaze“ kao odneseni čarobnim štapićem!

Simptomi dijabulimije
Zavedeni kratkotrajnim učinkom, bolesnici postepeno produbljuju, odnosno pogoršavaju već narušeni metabolizam. Opsjednutost tjelesnom masom i izgledom postaje prioritet, a svjesnost o zdravlju i mogućim posljedicama nekontrolirane bolesti počinje se zanemarivati. To je sljedeća stepenica u dijabulimiji, a vodi u pojavu ranih simptoma.

Rani znaci dijabulimije su:
- ekstremno visoke vrijednosti glukoze u krvi i mokraći
- često mokrenje
- stalna žeđ i izražen apetit
- slabost i umor
- opsjednutost tjelesnom masom, pretjerano vježbanje
- nedostatak tragova svakodnevnih testnih bockanja na prstima
- velik pad koncentracije
- pojava velikih količina ketona u mokraći (ketonurija)

Ukoliko se ne reagira na vrijeme – a to je najčešće slučaj, sljedeća su stepenica napredni znaci dijabulimije, u koje spadaju:
- atrofija mišića
- ozbiljan gubitak kilograma
- gastroezofagealni refluks (sindrom vraćanja želučanog sadržaja u jednjak)
- problemi s gutanjem, povraćanje
- proteinurija (značajno izlučivanje bjelančevina mokraćom)
- dehidracija
- povišene razine kolesterola
- sklonost infekcijama
- depresija i razdražljivost
- češća ponavljanja ketoacidoze
- gubitak menstruacije
- koma i smrt.

Nerijetko se događa da bolesnici negiraju svoje vidno pogoršano stanje, sakrivaju njegovu težinu čak i u najužem krugu obitelji i prijatelja te lažu sami sebi da su dobro, uvjeravajući se kako je „upravo to optimalna kilaža i opće stanje“ i kako treba ustrajati u njezinom održavanju. Stoga ne čudi poražavajuća činjenica da velik postotak dijabetičara s dijabulimijom – oko 15% razvije dugoročne simptome, odnosno komplikacije šećerne bolesti.

Nepovratni znaci loše kontrolirane šećerne bolesti, odnosno njezine komplikacije:
- retinopatija i sljepoća (propadaju zdrave krvne žile očiju, a umnažaju se manje vrijedne i defektne)
- neuropatija (ozbiljna oštećenja perifernih živaca – najčešće ruku i nogu)
- oštećenja i zatajenje bubrega
- oštećenja krvnih žila, gangrena, amputacije udova
- izraziti umor i nemoć
- osteoporoza
- koma i smrt

Svjesni ozbiljnosti komplikacija neregulirane šećerne bolesti, pacijenti bi se trebali moći suočiti s bolešću te poraditi na njezinoj regulaciji i liječenju. Zanimljiv je i dramatičan podatak da loše reguliran dijabetes, odnosno uznapredovala dijabulimija, skraćuju životni vijek za prosječno 13 godina!! U jednoj od studija se, naime, došlo do podatka da je prosječna životna dob žena koje su patile od ozbiljne dijabulimije 45 godina, dok su žene sa dobro reguliranom šećernom bolešću živjele prosječno 58 godina.

Terapija
U svakom slučaju bi se osobama oboljelima od šećerne bolesti (tip 1) trebalo pristupiti multidisciplinarno. To znači da su u terapijski pristup uključeni i specijalizirani stručnjaci poput endokrinologa/dijabetologa, nutricionista i psihijatra, ali i članovi obitelji i prijatelji. Vrlo je važno od samog početka sudjelovati u izgradnji zdravog stava mladih ljudi i njihovog pogleda na vlastito tijelo i zdravlje.

Tako je osim redovitog uzimanja inzulinskih injekcija, neophodno uvesti svakodnevnu i raznoliku tjelesnu aktivnost, kao dio životnog stila. Povećana tjelesna aktivnost djeluje blagotvorno na metabolizam, potičući djelovanje inzulina, stimulirajući cirkulaciju i izgrađujući i oblikujući mišićnu masu. Bavljenje sportom potiče zdrav razvoj ličnosti, podiže samopouzdanje i osigurava maksimalnu vitalnost.

Zdravim načinom života, boravkom u pozitivnoj sredini, samodisciplinom i poštivanjem terapeutskih smjernica, vrlo je lako držati bolest pod kontrolom te zaobići dijabulimiju u širokom luku i time izbjeći većinu posljedica loše regulirane šećerne bolesti.

Ana-Marija Liberati-Čizmek, dr.med.