Sklonost prema masnom, slatkom i slanom

Sklonost prema masnom

Kao što je za svejede, primjerice ljude i štakore, važno naučiti koja hrana uzrokuje bolesti, tako ti isti svejedi da bi se što bolje prilagodili okolini, moraju naučiti koja hrana sadrži dobre sastojke. Jedan od najboljih primjera ove sposobnosti učenja je razlučivanje koja je hrana visokokalorična. Kalorije tijelu osiguravaju energiju koja mu je prijeko potrebna za funkcioniranje. U prirodnom okolišu mnogih vrsta hranjive tvari nisu lako dostupne i često nisu zastupljene u zadovoljavajućim količinama. U takvim okolišima vrste, odnosno, životinje koje mogu brzo naučiti koja hrana sadrži značajnu količinu kalorija, imat će veću mogućnost za preživljavanje nego one koje tu sposobnost nemaju. Eksperimentalna ispitivanja na ljudima pokazala su da ljudi mogu naučiti jesti manje porcije kada sadrže više kalorija. Naime, znanstvenici su na djeci predškolskog uzrasta pokazali da ih se može naučiti jesti manje porcije slijedeći okus koji su prethodno asocirali visokokaloričnim namirnicama, ali isto tako i da mogu naučiti jesti veće porcije niskokaloričnih namirnica. Prema tome, lako je spoznati da ljudi (i životinje) mogu već od najranijeg života naučiti davati prednost visokokaloričnoj hrani. Masti sadrže dvaput veću količinu kalorija po gramu od bjelančevina ili ugljikohidrata. Takvu hranu nije bilo lako pronaći u okolini u kojoj su ljudi nekoć živjeli. Danas pak, ova je hrana u svim industrijskim zemljama lako dostupna i jeftina. U našoj današnjoj okolini sklonosti koje imamo prema visokokaloričnoj hrani vrlo je teško obuzdati iako nutricionisti savjetuju što manju konzumaciju masti. Uz dužno poštovanjem prema kalorijama, ljudski organizam je prilagođen sasvim drugačijoj okolini od ove u kojoj danas živimo. Danas bolju priliku za preživljavanje nemaju oni koji se hrane većom količinom kalorija, nego upravo suprotno.

Sklonost prema slatkom

Iako je nemoguće da životinje imaju urođenu sklonost prema visokokaloričnoj hrani, čini se da ipak postoje neke tvari prema kojima bi mogle imati urođenu sklonost. U prirodi se okus slatkoga najčešće povezuje s visokom koncentracijom brzo raspoloživog šećera i s kalorijama spremnim za trenutačnu upotrebu. U okolini u kojoj je čovjek evoluirao, takav brzi izvor šećera, dakle kalorija nalazi se u zrelom voću koje karakterizira sladak okus. Osim šećera, voće sadrži i vrijedan izvor vitamina i minerala neophodnih za funkcioniranje i rast organizma pa je sklonost slatkoj hrani i pićima poticala jedenje zrelog voća vjerojatno još kod naših najstarijih predaka. Takvo ponašanje svojstveno je za ljude i ostale svejede, a mnogi dokazi potvrđuju da smo evoluirali s prirođenom sklonošću prema slatkom.
Zašto imamo ugostiteljske objekte koje nazivamo slastičarnicama, ali nemamo, primjerice, „kiseličarnice“? Zašto nam je uobičajeno da objed uz čitav niz profinjenih okusa završimo s nečim slatkim da bi upravo to bio okus koji će se zadržati najdulje? Zašto prilikom povremenih zakuski između glavnih obroka najčešće biramo sladoled, čokoladu, bombone ili slatka pića? Odgovor se krije u našem evolucijskom naslijeđu.
Novorođenče u dobi od 1 do 3 dana starosti pokazuje veću sklonost prema zaslađenim napitcima nego nezaslađenim i to već prilikom prvog kušanja, a njegova reakcija na slatko je blago smiješkanje i oblizivanje gornje usne. Istraživanja kulture Eskima na Aljasci otkrila su da unatoč tome što eskimska prehrana ne sadrži šećer (osim mlijeka koje je samo blago slatko), u dodiru s kulturama kojima je šećer uobičajen, Eskimi pokazuju vrlo snažnu sklonost prema slatkišima. Ljudi svih dobnih skupina pokazuju sklonost da prednost daju slatkoj hrani, a to pokazuju i neke životinje poput majmuna, mrava, medvjeda i konja. Očito je da taj osnovni osjet okusa cijenimo više od svih ostalih, a potvrdu tome su, osim evolucijske psihologije, dala i medicinska istraživanja koja su na jeziku otkrila receptore specifične samo za okus slatkoga. Osim toga, otkriveno je i da je živac koji provodi osjet okusa od jezika do mozga vrlo osjetljiv i to više nego na ijedan drugi okus. Ponekad ta sklonost prema slatkom može biti tako jaka da nas može dovesti u ozbiljne neprilike.

Naime, u hrani postoje dva elementa koja nam je čine privlačnom. To su njezina hranjiva vrijednost i njezin okus. U prirodi ta dva čimbenika dolaze "u paketu", ali u umjetno proizvedenoj hrani oni mogu biti odijeljeni, i to za nas može biti opasno. Hrana koja je možda s obzirom na hranjivost sasvim bezvrijedna može ponekad biti vrlo privlačna, samo ako je u velikoj mjeri umjetno zašećerimo. Svojim superslatkim okusom takva hrana djeluje na našu genetski uvjetovanu slabost te ćemo se pohlepno prejesti. Na taj se način remeti ravnoteža prehrane, a to se naročito odnosi na djecu u dobi rasta. Upravo tu mladenačku slabost prema slatkome mogu lako iskoristiti proizvođači hrane, a to se često i događa. Budući da je hrana koja im se priprema tako ukusna, mnogo ukusnija nego što bi bila u prirodi, ugoda tijekom jela tako je snažna da je reagiranje na hranu pretjerano stimulirano. Rezultat je porast bolesti povezanih s hranom kao što su pretilost ili dijabetes.

Sklonost prema slanom

Prema evolucijskoj teoriji kopnene životinje, kao i čovjek, potječu od organizama koji su živjeli u moru. Tjelesna tekućina tih živih bića bila je morska voda. Biljke koje rastu na kopnu ne sadrže dovoljno soli. Tako životinje koje se hrane biljem – biljožderi – imaju potrebu za solju, dok životinje koje se hrane mesom – mesožderi – ne osjećaju potrebu za njom.

Slično kalorijama i sol je esencijalna za normalno funkcioniranje organizma. To se odnosi ne samo na čovjeka nego i na druge vrste. Krv, suze i urin su slani, a mnoge fiziološke funkcije ovise o prisutnosti soli ili čak o njezinoj određenoj koncentraciji. Primjerice, koncentracija soli u krvi stalno se mora održavati na određenoj razini. Ljudi sol stalno gube znojenjem i aktivnošću bubrega. Ako netko prestane uzimati sol, tijelo će mu početi izlučivati vodu u pokušaju da na optimalnoj razini zadrži koncentraciju soli u krvi.
Iako je neophodna za funkcioniranje organizma, sol nije lako dostupna u divljini. Prije industrijalizacije ljudi su se suočavali s velikim poteškoćama da bi osigurali dovoljnu količinu soli. Ni u ovom slučaju ljudi nisu usamljeni. I mnoge druge vrste moraju neprestano konzumirati sol da bi održale funkcioniranje organizma. Zbog toga ne bi bilo nimalo neobično da je prirodna selekcija dovela i do urođene sklonosti prema slanom te da je ova sklonost karakteristična za mnoge vrste.

Iskustvo snažno potvrđuje ovu hipotezu, iako je situacija ovdje ponešto drugačija od one koju smo imali sa sklonošću prema slatkom. Za razliku od sklonosti prema slatkom, ljudsko novorođenče nije rođeno sa sklonošću prema slanom. Djeca do 4 mjeseca starosti ne mogu osjetiti slani okus i tek nakon tog perioda pokazuju veću sklonost prema slanom nego neslanom. Tek u dobi od 2 godine djeca nauče pretpostavljati koja je hrana slana i tada počinju odbijati hranu koja nema odgovarajuću razinu saliniteta.
Kao i sklonost prema slatkom, izgleda da je i sklonost prema slanom univerzalna kod svih vrsta i da ima genetsku komponentu. Također je, kao i sklonost prema slatkom, najvjerojatnije bila adaptivna i time poželjna karakteristika u okolini u kojoj smo evoluirali, no, danas ona nije više ni adaptivna ni poželjna. Problem se neće riješiti izbjegavanjem soljenja hrane, budući da danas u industrijskim zemljama prema nekim procjenama čak 70% soli u organizam unesemo već gotovim proizvodima. Hrana koja je vrlo slana, baš kao i slatka i visokokalorična hrana, svugdje nam je i u svakom trenutku dostupna; u trgovinama, na kioscima, prodajnim automatima... Pretjerano je konzumirajući štetimo našem zdravlju. Proizvođači hrane iskorištavaju naše evolucijsko naslijeđe zarađujući pritom ogroman novac, dok mi trošeći taj novac postajemo sve deblji i bolesniji.