Prevencija poremećaja u hranjenju u ranoj adolescenciji

Cilj ovoga istraživanja bio je provjera efikasnosti programa primarne prevencije poremećaja u hranjenju. Namjera programa bila je redukcija zabrinutosti za izgled i težinu tijela te učestalosti provođenja dijete. Rezultati su pokazali značajno povećanje znanja u vezi zdravih navika hranjenja i simptoma poremećaja u hranjenju kod eksperimentalne skupine. Uočeno je i smanjenje učestalosti provođenja dijete, kao i tendencija ublažavanja negativnih stavova i navika hranjenja

Poremećaji u prehrani predstavljaju jedan od ozbiljnih zdravstvenih i psiholoških problema koji osobito pogađaju adolescentne djevojke. Premda prevalencija donekle varira, najčešće se navodi da 1-2% adolescentica i mladih žena u razvijenim zemljama obolijeva od anoreksije ili bulimije nervoze, pa se bulimija smatra jednim od “glavnih zdravstvenih problema” u SAD-u.

Premda poremećaji u hranjenju ne pripadaju u najučestalije poremećaje, o njihovoj težini govori podatak o visokoj stopi smrtnosti koja je od 4 do 18%. Anoreksija i bulimija nervoza javljaju se u dobi između 12 i 25 godina; anoreksija je nešto učestalija u ranijoj dobi (oko 14. i 17. godine najviše je slučajeva anoreksije), dok se bulimija u prosjeku javlja oko 18. godine života. Danas poremećaji hranjenja pogađaju djevojke u sve ranijoj dobi, na početku puberteta, pa je izuzetno važno početi prevenciju što ranije.

Primarna prevencija odnosi se na intervencije prije razvoja određenog poremećaja kojima se pokušava spriječiti njegova pojava i razvoj. Obično uključuje pokušaje djelovanja na rizične faktore, u smislu smanjenja njihova utjecaja, kao i jačanje zaštitnih faktora. Ove strategije pretpostavljaju poznavanje kako rizičnih, tako i zaštitnih faktora koji su povezani s pojavom i razvojem poremećaja. Jedna od najčešće korištenih strategija u primarnoj prevenciji je edukacija.

U slučaju anoreksije nervoze i bulimije nervoze, u primarnoj prevenciji moguće je djelovati na niz faktora. Među njima je želja za mršavošću, povezana s pokušajima provođenja dijete, koja je sve učestalija u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi kod žena zapadne kulture, pa se smatra gotovo normativnom.

U istraživanju koje provodi Crisp u Velikoj Britaniji, 60% djevojaka između 17 i 18 godina pokušava promijeniti oblik i težinu tijela jer se osjećaju debelo. Whitaker i suradnici navode da 64-69% djevojaka između 16 i 17 godina u SAD-u izjavljuje da je u protekloj godini provodilo dijetu. Podaci istraživanja provedenog na uzorku srednjoškolki u Hrvatskoj pokazuju da 50% djevojaka i 16% mladića provodi dijetu. Čak 49% djevojaka vjeruje da je njihova idealna tjelesna težina manja od sadašnje. Utvrđeno je da već u osnovnoj školi 8% djevojčica u dobi od 11 godina provodi dijetu, dok se taj postotak penje na 29% u dobi od 14 godina.

U većini razvijenih zemalja djevojke su vrlo svjesne izgleda svojega tijela i tjelesne težine te namjerno ulažu golem napor kako bi utjecale na njegov oblik, često kroz vrlo oštre restriktivne dijete. Ovakvi stavovi i ponašanja danas su sve rašireniji, a obično se nazivaju kultom mršavosti. U razvijenim zemljama Zapada postoji jasna povezanost između kulta mršavoga tijela, koji je općeprihvaćen, i raširenosti poremećaja u hranjenju. Živjeti u društvu u kojemu se glorificiraju mršavost i vitkost kao najznačajnije vrijednosti, dok se debljina smatra abnormalnom i odstupajućom, svakako povećava rizik od nastanka poremećaja u hranjenju, posebice kod žena.

Djevojke koje su svjesnije kulturnih normi o mršavom tijelu kao idealu i koje su internalizirale taj ideal izgleda, a istodobno doživljavaju i pritisak vršnjaka i obitelji na provođenje dijete, vjerojatnije će razviti negativnu sliku tijela. Ove djevojke često temelje svoje samopoštovanje isključivo na izgledu, npr. "vrijedim kao osoba samo ako sam mršava i dobro izgledam". S druge strane, visoko samopoštovanje temeljeno na drugim aspektima, npr. socijalnoj i akademskoj kompetentnosti, može igrati ulogu zaštitnog faktora od pojave poremećaja hranjenja.

Neki pokušaji primarne prevencije poremećaja u hranjenju usmjereni su na pojačavanje pritiska na medije u smjeru uključivanja šireg raspona oblika ženskog tijela u ženske i modne časopise. Mediji bi trebali plasirati ideju ne da je vitkost negativna, već da su različiti oblici tijela podjednako prihvatljivi i poželjni u našem društvu. Drugi je način edukacija djece već u osnovnoj školi o kritičkom stavu i prihvaćanju medijskih poruka te načinima odupiranja neadekvatnom i štetnom medijskom pritisku. Primarna prevencija može se usmjeriti i na edukaciju opće populacije i stručnjaka koji se susreću s visokorizičnim dobnim skupinama, među kojima su prvenstveno adolescenti.

Kako poremećaji u hranjenju obično nastaju u ranoj adolescenciji, dakle u školskoj dobi, svakako je od velikog značenja kreiranje efikasnih interventnih programa namijenjenih školskoj primjeni. Pritom ne valja zaboraviti da programi prevencije koji su usmjereni na redukciju učestalosti provođenja dijete i ostalih ponašanja kontrole težine neće nužno dovesti do smanjenja incidencije poremećaja hranjenja. Samo će manji dio mladih osoba koji provodi dijetu razviti poremećaj hranjenja, a moguće je da su neki od njih i otporniji na prevenciju ove vrste.

Kako u Hrvatskoj nema podataka o istraživanjima koja evaluiraju preventivne programe, cilj ovoga rada je primjena i evaluacija programa primarne prevencije po uzoru na model Talijanskog udruženja za poremećaje hranjenja i pretilost.

Autori:
doc. dr. sc. Alessandra Pokrajac-Bulian, doc. dr. sc. Ivanka Živčić-Bećirević
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci

Cijeli članak "Prevencija poremećaja u hranjenju u ranoj adolescenciji" možete pročitati u obliku pdf-a.